Četvrti predsjednik Južnoafričke Republike Jacob Zuma, jedna od najvažnijih političkih ličnosti u istoriji zemlje, osuđen je 29. juna na 15 mjeseci zatvora od Ustavnog suda pod optužbom za miješanje u sudski proces i nepoštivanje suda u predmetima koji su protiv njega pokrenuti u vezi s navodnom korupcijom tokom njegovog devetogodišnjeg mandata. Dok se Zuma predao policiji u noći 7. jula, na rok koji mu je dat, ovaj razvoj događaja također je pokrenuo najnasilnije ulične demonstracije i proteste kojima je Južna Afrika svjedočila posljednjih godina.
Jacob Zuma, koji je prethodno bio osuđen na 10 godina zatvora zbog borbe protiv sistema aparthejda, bio je predsjednik od 2009. do 2018. godine. Međutim, njegovo ime se često spominjalo u vezi s optužbama za korupciju. Neki tvrde da je Zuma, bivši borac za slobodu koji potiče iz siromašne seoske porodice, opljačkao državu sa svojim novim kolegama nakon pobjede u oslobodilačkoj borbi. Iako su tužioci odustali od predmeta protiv Zume, koji je prvi put optužen za korupciju 2005. godine, slični predmeti protiv njega su podneseni i nakon što je podnio ostavku 2018. godine. Zuma se trenutno tereti po 16 tačaka za djela od onih koji se odnose na navodne veze s ozloglašenom braćom Gupta, koji su pobjegli iz Južne Afrike 2018. godine, do ličnih izdataka iz državnog budžeta i podmićivanja da potpiše ugovor o naoružanju vrijedan milijardu dolara između Južne Afrike i francuske kompanije Thales 1999. godine.
Zuma tvrdi da se njegovi politički rivali koriste sudovima da ga napadnu i negira sve optužbe protiv njega. Zuma također tvrdi da su se zapadne države i njihove “marionete” u Južnoj Africi urotile protiv njega kako bi ekonomska dominacija bijelaca u zemlji ostala netaknuta.
– Demonstracije prerastaju u nasilje i pljačku –
Mnogi tumače Zumino ponašanje kao da je u istom okviru kao i kad se borio protiv režima aparthejda. Iako slučaj korupcije protiv njega tek treba biti okončan, neki krugovi vjeruju da je Zumino zatvaranje kao bivšeg predsjednika značajno u smislu dokazivanja koliko je napredovao pravni sistem tokom 27-godišnjeg procesa demokratizacije zemlje. Osim toga, Zumina odluka o predaji viđena je kao pobjeda vladavine prava. Međutim, stvari su se preokrenule kada su se protesti koji su započeli u rodnom gradu Jacoba Zume i političkom uporištu KwaZulu-Natal brzo proširili na provinciju Gauteng, gdje se nalazi najveći grad i ekonomska moć zemlje.
Protesti u dvije najgušće naseljene južnoafričke provincije prerasli su u nasilje i pljačku. Gomila ljudi upala je u skladišta, fabrike, benzinske pumpe i tržne centre. Zumine pristalice zatvorile su glavne puteve ili ekonomske arterije u zemlji kako bi zatražile oslobađanje svog političkog heroja. Zemlja doživljava najveće nasilje od devedesetih godina prošlog vijeka, zatvorene su autoceste, opljačkana preduzeća i skladišta, a požari izbijaju, ne samo u većim gradovima u pokrajinama KwaZulu-Natal i Gautengu već i u malim gradovima.
S opljačkanih više od 200 trgovačkih centara, razaranja u zemlji, koja je već bila najteže pogođena pandemijom COVID-19 u kontinentalnoj Africi, poprimila su zastrašujuće razmjere, posebno u Sowetu, općini Johannesburg, u kojoj je nekada živio Nelson Mandela. Mnogi civili su ubijeni u pečatima. Nabavka hrane, goriva i lijekova je stala. S druge strane, pljačka i uništavanje imali su katastrofalne posljedice u bolnicama u zemlji.
– Polarizacija u Afričkom nacionalnom kongresu (ANC) –
Mnogi vjeruju da trenutni predsjednik Cyril Ramaphosa nije uspio pokazati odlučno vodstvo u smirivanju bijesa javnosti i učiniti da se Južnoafrikanci osjećaju sigurno tokom ovog procesa. Odluka Ramaphose da rasporedi samo 2.500 vojnika izazvala je reakciju, budući da je prošle godine rasporedio 70.000 vojnika tokom policijskog časa u cijeloj zemlji koji je uveden kako bi se spriječilo širenje COVID-19.
Također se povećava mogućnost sabotaže koja bi dovela do eskalacije događaja, dok se lažne vijesti koje potpiruju nemire naširoko šire društvenim mrežama. Južnoafrička ministrica sigurnosti Ayanda Dlodlo rekla je da su vlasti dobile informaciju da su bivši pripadnici Agencije za sigurnost povezani sa Zumom podsticali nasilje. Stranka Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) objavila je da se istražuju objave na društvenim mrežama Duduzile Zuma-Sambudla, kćeri Jacoba Zume. Zumin sin, Edward Zuma, također je izjavio da bi, ako bi njegov otac bio uhapšen, zemlja bila zahvaćena krvoprolićem.
Glavne Zumine pristalice tvrde da je on bio meta lova na vještice koji su organizovali politički neistomišljenici. Mnogi stručnjaci, međutim, tvrde da je previranje u zemlji uzrokovano povećanom polarizacijom unutar vladajuće stranke ANC. Zumino zatvaranje smatra se pobjedom umjerenog i pragmatičnog krila stranke. S druge strane, generalni sekretar ANC-a Gwede Mantashe izjavio je da nasilje, pljačka i vandalizam u Gautengu i KwaZulu-Natalu, koji su u toku, nemaju nikakve veze s bivšim predsjednikom Jacobom Zumom, te da su oni koji stoje iza protesta jednostavno “nasilnici” koji iskorištavaju situaciju.
– Porijeklo nasilnih demonstracija –
Iako je u Južnoafričkoj Republici postojao niz društvenih pokreta koji su se brzo pretvorili u pljačkaške radnje, nijedan nikada nije bio tako ozbiljan kao što je to bilo posljednjih sedmica. Glavno pitanje koje treba ispitati je zašto se protesti koji bi izbili u bilo kojoj zemlji pretvaraju u pljačkaške događaje u Južnoj Africi. Da bismo razumjeli ovo pitanje, moramo pogledati razvoj južnoafričkih događaja na polju osnovnih prava i ekonomskog blagostanja od njihovog prelaska na demokratsko uređenje.
Kada je Južnoafrička Republika ponovo uspostavljena 1994. godine, osnovana je na principu da bude uzorna zemlja za ostatak svijeta, gdje su ljudi iz svih sfera života mogli živjeti u prosperitetu i imati sigurnost koja im je potrebna za dostojanstven život, gdje je ukinuto državno ugnjetavanje i ljudska prava zagarantovana na najvišem nivou. Kolonijalni i režim aparthejda u Južnoj Africi, koji je nakon velike borbe ostavio period “bjelačke nadmoći”, doveo je do ozbiljne društvene neravnoteže na svim poljima u zemlji. Iako je zemlja uistinu daleko napredovala u smislu demokratije, moglo bi se reći da nije bilo mnogo poboljšanja na društveno-ekonomskom polju. Iako su politike programa Ekonomskog osnaživanja crnaca (BEE) i dalje na snazi kako bi se povećalo učešće crnaca u svim aspektima života, tek je neophodno poduzeti konkretne korake za rješavanje društveno-ekonomskih problema uključujući, ali ne ograničavajući se na, nejednakost u prihodima, nejednakost u obrazovnim mogućnostima i siromaštvo. Iz tog razloga postoji razočarenje demokratijom, koja je osvojena kao rezultat borbe koju su vodili lideri poput Nelsona Mandele, Waltera Sisulua i Ahmeda Kathrade.
Činjenica da su crni Južnoafrikanci, koji su iskorištavani stotinama godina, a potom ponižavani, isključeni i desetljećima lišeni javnih mogućnosti putem rasne diskriminacije, postigli mali napredak čak i u posljednjih 27 godina demokratije, s izuzetkom malobrojne elite, koja je čak nazadovala u područjima poput sigurnosti i ekonomije, govori mnogo o trenutnoj situaciji.
– Hronični problem nezaposlenosti –
Dok je stopa nezaposlenosti u Južnoj Africi 1994. godine iznosila 20 posto tokom demokratske tranzicije, sada je porasla na 57,47 posto, prema studiji provedenoj 2019. godine [1]. Prema ovim podacima, Južna Afrika je daleko najgora država na svijetu po stopi nezaposlenosti mladih. Niski prihodi i nezaposlenost ističu se kao najznačajniji faktori koji su izazvali nemire. Zapravo, izvještava se [2] da je, iako je stopa nezaposlenosti među mladima bila 32,6 posto u prvom tromjesečju 2021. godine, u međuvremenu porasla na 42,3 posto i dostigla rekordno visok nivo od 74,7 posto. Minimalna plata je, s druge strane, previše niska da bi poboljšala životni standard radno aktivnog stanovništva izvan onog iz perioda aparthejda. U zemlji u kojoj čak i prosječan najam kuće iznosi 500 dolara, prosječna minimalna plata od 250 dolara prisiljava mnoge crnce da žive u limenim barakama bez pitke vode i struje.
Kada ispitamo podatke koje je objavila Agencija za statistiku Južne Afrike (SSA) u junu 2020. o siromaštvu djece, vidimo da 60 posto mlađe populacije u zemlji živi ispod granice siromaštva. Slično, prema izvještajima SSA-a o trendovima nejednakosti i nacionalnim linijama siromaštva objavljenim 2019. i 2021. godine, 52 posto stanovništva zemlje ozbiljno je pogođeno nejednakostima. Radnici protestuju u svakoj prilici za povećanje minimalne plate u zemlji, koja je takođe na prvom mjestu u svijetu po nejednakosti prihoda. Slično tome, prepreke kvalitetnom obrazovanju i sigurnosna pitanja koja predstavljaju ozbiljnu prijetnju zemlji među faktorima su koji su doprinijeli eskalaciji tenzija.
Kada je naslijeđe sistema aparthejda ukinuto 1994, bijelačka manjina je posjedovala 85 posto zemljišta u državi. Gotovo svi u zemlji slažu se da bi se, ako bi se zemljište ravnomjerno rasporedilo, riješili svi društveno-ekonomski problemi u državi, jer problem zemljišta ne uključuje samo problem poljoprivrednog zemljišta, već i problem preseljenja ljudi koji su izbačeni ih svojih domova u doba aparthejda. Uprkos činjenici da je pravična raspodjela poljoprivrednog i stambenog zemljišta svim ljudima bila jedan od najvažnijih ciljeva Mandele kao legendarnog lidera zemlje, i svih vlada ANC-a uspostavljenih nakon njega, o ovom pitanju nije postignut napredak. Unatoč cilju postavljenom za vrijeme Mandelinog mandata, o preraspodjeli 30 posto zemljišta, samo je jedan posto bilo preraspodijeljeno do njegova odlaska s funkcije. Nadalje, do danas je od bijelih vlasnika na ostatak stanovništva preraspodijeljeno samo 10 posto zemljišta. Trenutno zemljoposjednici bijelci, koji čine devet posto stanovništva, posjeduju 73 posto zemljišta u državi, dok vlasnici koji pripadaju crnačkoj zajednici, a koji čine 76 posto stanovništva, posjeduju samo četiri posto zemljišta.
Osvrćući se na 27-godišnju istoriju demokratije u Južnoj Africi, čini se da su oni koji ne pripadaju bjelačkoj zajednici ostvarili neke političke uspjehe, društveno-ekonomski dobici velike većine ostali su isti, pa čak i smanjeni. Stoga ne izgleda previše iznenađujuće što su se protesti koji su započeli Zuminim hapšenjem pretvorili u pljačke u Južnoj Africi, gdje su siromaštvo, nezaposlenost i nejednakost na ozbiljno visokom nivou.
Zaključno, nedavni protesti u Južnoj Africi rezultirali su s više od 200 smrtnih slučajeva, hapšenjem više od 3.400 ljudi uključenih u pljačke, gubitkom milijardi dolara, narušenim povjerenjem investitora, deprecijacijom valute i narušavanjem reputacije Južne Afrike kao “regionalnog lidera”. Nije teško predvidjeti da će Južnu Afriku u bliskoj budućnosti čekati još teži dani zbog događaja koji su se dogodili nakon hapšenja bivšeg predsjednika Zume, te zbog (nedostatka) društveno-ekonomskog poretka koji se pogoršao kao posljedica pandemije COVID-19.
– Esma Karadag je doktorantkinja na Odsjeku za afričke studije Univerziteta u Cape Townu
– Aydin Erdogan je doktorant na Odsjeku za afričke studije Univerziteta u Cape Townu i Odsjeku za političke nauke i međunarodne odnose Univerziteta u Istanbulu
[1] https://www.theglobaleconomy.com/rankings/Youth_unemployment/[2] https://www.news24.com/citypress/business/the-unemployment-catastrophe-20210613
(S turskog na engleski jezik preveo Can Atalay)
*Mišljenja izražena u ovom članku pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).
Source link
#ANALIZA #Dilema #Južne #Afrike
