LIFESTYLENAJNOVIJE VIJESTIPSIHOLOGIJA

Nezamjenjiv trenutak: Zašto je zagrljaj toliko važan?

Zagrljaj nije samo naša navika; to je ljudska potreba. Zagrljaj je forma izražavanje fizičke intime, bliskosti, simpatije ili ljubavi između dvije ili više osoba. To je najbolji poklon koji nekome možete dati

Tijekom zagrljaja naše tijelo izlučuje hormon oksitocin, poznat i kao hormon ljubavi, on ima veliku ulogu u stvaranju odnosa među pojedincima, važan je za povezivanje te osjećaj bliskosti i povezanosti koja se stvara u ljubavnim, prijateljskim i obiteljskim vezama.

Imajući tu na umu, kao i složene međuljudske odnose, psiholozi su došli do spoznaja da oksitocin može imati značajnu ulogu i u ekocentrizmu odnosno osjećaju pripadnosti pojedinca nekoj zajednici i snažne povezanosti s njima kao dijelom prirode.

Također, zagrljaj se dovodi u vezu sa smanjenjem razine stresa, anksioznosti i depresije.

Podiže i razinu seratonina, hormona ključnog za dobro raspoloženje. Jača i imunološki sustav jer stimulira timus, žlijezdu koja regulira proizvodnju bijelih krvnih zrnaca, može ublažiti bol te ujedno opušta mišiće i napetost u tijelu, piše Zadovoljna.

No ono što je još važnije za međuljudske odnose je to što iskren zagrljaj gradi povjerenje i osjećaj sigurnosti. To značajno doprinosi sigurnoj i otvorenoj komunikaciji između dvoje ljudi, a upravo kada nam je najteže jedan zagrljaj može učiniti da vratimo nadu u bolje sutra.

Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak

O važnosti zagrljaja pisao je i Siniša Glavašević. Iako je on to spoznao tijekom rata, njegove su misli savršeno primjenjive i na današnju situaciju – vrijeme u kojem neke od dragih osoba nismo vidjeli tjednima ili mjesecima, a slučajne zagrljaje na cesti s prijateljima i poznanicima zamijenili smo oprezom i rezerviranošću.

Glavašević je svoje misli o tom, za ljudsku vrstu iznimno važnom činu podijelio u svojoj Priči o zagrljaju.

Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe, koje su susretali moji roditelji, grle i ljube. Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio igre, ritual koji one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve. Znao sam čak lijepo pozdraviti. Naučili su me stariji stotinama sitnih pojedinosti koje sam smatrao nevažnima.

I onda opet rat. Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom nuemitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek kada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili.

I ja sam sada konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uostalom nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.

Rat je završio, no Glavaševićeva misao o zagrljaju ostala je jednako važna. Zagrljaj izražava zahvalnost, ljubav i nadu u bolje sutra.

Zagrlite onoga koga možete i koga i najviše volite – svoju djecu, roditelje, partnera, psa ili mačku.

U konačnici, zagrlite i sami sebe. I to će vam pomoći da se osjećate sigurno i voljeno. Uostalom, prvo treba voljeti sebe, zar ne?

povezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button
Translate »

Adblock Detected

Please consider supporting us by disabling your ad blocker