Skratite kilometre merakom koji ćete pamtiti cijeloga života

Vozački ispit sam položio u novembru 2001. godine. Padao je prvi snijeg, a jedan sam od rijetkih koji je dio časova imao i na Yugi 45. Tada su sarajevske autoškole uglavnom imale Golfove dvojke, zadesila bi se i poneka trojka, ali i Yugo. Moj instruktor je dio časova bio bolestan, pa me poslao kolegi koji je ostao s jedinim Yugom u gradu. To će mi kasnije itekako pomoći da bolje automobile vozim s lakoćom. Položio sam iz prvog pokušaja, ne zato što sam bio mnogo bolji od ostalih, nego jer je počinjao ramazanski iftar, pa na ulici nije bilo žive duše, tako da nisam imao kome oduzeti prednost ili ne pustiti ga da pređe ulicu.

Otad sam, po mojim proračunima, prešao više od pola miliona kilometara, što svojim autima, što tuđim, ali i unajmljenim. Najprije sam vozio automobile iz osamdesetih godina, da bih kasnije prešao na Polo Classic SDI, prvi automobil s kojim ću prelaziti hiljade kilometara u jednom smjeru.

Prva ozbiljna putovanja bila su po bivšoj Jugoslaviji, a meni jedno od najdražih desilo se septembra 2008. godine, kada sam s društvom išao u makedonski grad Kruševo. Polo je bio najjeftiniji automobil za održavanje koji možete zamisliti. Disk pločice su bile od Golfa dvojke, a većina drugih dijelova od trojke. Ponešto je pasalo i od dijelova Škode Fabije, a nikad u tih nekoliko godina nisam kupio dio napravljen baš za Polo. Na otvorenom je trošio manje od četiri litra na sto kilometara, tako da sam s njim uvijek išao najkraćim putem kako bih još više uštedio. Preko Albanije bih do Kruševa stigao za manje od 50 konvertibilnih maraka (25 eura), iako je bilo preko 600 kilometara. Nije bilo putarina, nije se moralo nigdje spavati, a namirnice na putu nisu bile skupe. Naravno, hrana ne bi ulazila u tu računicu, a nazad smo se vratili preko Kosova, što je nekih 700 kilometara i oko 60 konvertibilnih maraka. Tako sam i shvatio važnost benzinskih pumpi i koliko je bitno da na njima ima dobar toalet, fin sendvič i kafu od koje nećete dobiti žgaravicu.

Na putu od Foče do Plužina, na vjerovatno najgorem magistralnom putu u Evropi, ne postoji nijedna jedina pumpa. Tek u Nikšiću imate sve ovo što sam naveo iznad, a dotad ćete se naputovati i preko dva i po sata. Ista je situacija i na putu između Pljevalja i Čajniča, nigdje ništa oko vas – ni kuće, ni kučeta, ni mačeta.

Registar benzinskih pumpi

Tada sam počeo praviti privatni registar benzinskih pumpi. Kad god bih naišao na neku koja bi me oduševila, zapisao bih, a onda pri narednom putu pogledao imam li na spisku nešto vrijedno stajanja. Danas se na tom spisku nalaze 44 mjesta na kojima sam sipao gorivo u posljednjih 14 godina, a kriteriji su bili da na tim pumpama ima dobra kafa, te barem sendvič, te da imaju dobar toalet i po mogućnosti jeftinije gorivo. U napomene bih ubacivao ako imaju bežični internet, restoran, supermarket ili nešto drugo vrijedno spomena. Kasnije ću taj spisak obogatiti i restoranima i hotelima, od Sjevernog do Jonskog mora.

Prvo veoma dugo putovanje smo rođak, prijateljica i ja odvezli do francuskog Besançona. Krenuli smo iz Sarajeva u ponoć, te svratili na kafu kod prijatelja u Maribor, s kojim ćemo se kasnije naći u Francuskoj. Nije da je to bilo usput, ali smo imali još nekog posla po Beču prije Francuske. To je bilo vrijeme kada nam je bilo normalno voziti noću, kada nas umor nije savladavao ni nakon deset dana derneka i kada smo sve to fizički mogli podnijeti. Nakon dvodnevne pauze u Beču, ponovo smo noću krenuli dalje, ali nas je snijeg toliko zatrpao da smo jedva došli do prvog proširenja.

Tada sam imao stari holandski Autoatlas Evrope koji sam kupio na akciji pri svojoj prvoj posjeti Amsterdamu za jedan euro. Iako je bio prošlogodišnji, meni je bio potreban uglavnom za putovanje Balkanom, a kod nas su se tih godina ceste vrlo rijetko mijenjale. Na toj pumpi smo krenuli gledati ima li ikakva opcija da ne idemo autoputem jer nam se činilo sigurnije; naime, kad je snijeg, kamioni i dalje voze normalno, što je u našim uslovima bilo prebrzo. Vidjeli smo da tu nigdje nema blizu magistralne ceste i odustali, te otišli spavati u autu. Probudili smo se u proljeću, ptičice su cvrkutale oko nas, a apokalipsi od sinoć nije bilo traga.

U Francuskoj sam shvatio da sam izgubio atlas, a kad sam se našao s prijateljima iz Maribora, oni su mi rekli kako im je kijamet u Austriji ometao navigaciju, pa su ukrali neki holandski autoatlas na pumpi. Kažu: „Vidjeli smo i auto isto kao tvoje, sa bh. tablicama“. Tako sam atlas dobio nazad. Koristiću ga još godinama nakon toga, sve do pojave besplatnog interneta u roamingu, što je Evropska komisija omogućila svima koji koriste brojeve iz Evropske unije. Na našim prostorima su kasnije uveli sličan princip među zemljama koje nisu u EU, tako da je najbolje imati telefon sa jednom karticom iz EU i jednom koja to nije.

Hausgemachte Bosna

Zahvaljujući tom atlasu, kada sam prvi put sam vozio od Sarajeva do Amsterdama, pronašao sam benzinsku pumpu otprilike dva kilometra od austrijsko-njemačke granice, južno od Passaua. Tragajući za jeftinim gorivom, uvijek bih skrenuo s autoputa jer se tako i danas uštedi od 20 do 50 centi po litru. Vozio sam svoj jeftini Polo i odlučio odmoriti u malom mjestu Suben. Oko šest ujutro probudio me miris bavarskih pereca i kafe. To je bila jedna od onih pumpi koje zadovoljavaju sve kriterije. Imala je pekaru, restoran, odličnu kafu, mnogo jeftinije gorivo, WiFi, supermarket, autozrak, autopraonicu i vanjske stolove. Nikad više nisam vozio ovom dionicom, a da nisam svratio. I danas je isto, a jedino im fali neki hotelčić, pa da ih vječno posjećujem na pauzi između moja dva grada, Sarajeva i Amsterdama.

Posljednji put kad sam bio tamo, odmah su me ponudili porcijom „hausgemachte Bosne“, što je ustvari ljuta goveđa ili svinjska kobasica sa senfom. Pojma nemam zašto se zove Bosna, ali sam to viđao i u drugim dijelovima Austrije.

Sada, kada živim na relaciji od otprilike 1.750 kilometara vožnje, znam skoro svaki pedalj tih puteva. Često mijenjam i pokušavam da vozim kuda nisam ranije, ali na kraju se sve svede na taktičko planiranje. Bitno je pogledati količinu radova u Njemačkoj jer to zna smoriti putnika. Pored toga, nije loše i uključiti Google Maps koji će vam reći ako negdje ima udes ili gužva i preusmjeriti vas da ih zaobiđete. Najbitnije je pažljivo planirati gdje ćete spavati jer vam to može donijeti uštedu od 50 do 100 eura po smjeru, te čak i nekoliko sati.

Hoteli na samom autoputu su često najisplativiji, a kroz Njemačku ih ima stotine. Tu ne morate misliti kad ćete doći, hoće li vam neko označiti nedolazak nakon ponoći i hoće li biti čisto, jer je uglavnom sve relativno dobro održavano.

Ako se ipak zaputite preko Mađarske, preporučujem mjesto Mosonmagyaróvár, odmah nakon granice s Austrijom. Tu ćete pronaći odličan gulaš i mađarsku ljubičastu hladnu supu od višanja. Hotela ima napretek po mnogo povoljnijim cijenama nego u Austriji.

Ako nastavite dalje Mađarskom prema našim prostorima, imajte na umu da su to granice na kojima ćete se možda najduže zadržati, pa se možda i ne isplati ići tuda. Ipak, može se uštedjeti na putarinama i do 50 eura.

Ako kupujete vinjete, uradite to online, jer je naljepnice vrlo teško skinuti sa šoferšajbe, ali pazite na neoficijelne stranice koje ih prodaju jer ima mnogo prevara.

Kad već spominjem prevare, njih ima i u offline svijetu, a najpoznatija je jedna prevara na našim prostorima, gdje već decenijama na odmorištu Plitvice kod Zagreba operiraju ljudi koji prodaju mesingane lančiće tvrdeći da su zlatni. Nekad su se bavili šibicarenjem, ali to su valjda prerasli, pa je ovo jednostavniji biznis.

Južnije, ali ne i tužnije

Ako kojim slučajem krenete na krajnji jug Evrope, imajte na umu da su grčki otoci skuplji nego kopno, da je sjevernije isplativije i da su cijene obrnuto proporcionalne blizini mora. Nemojte zaboraviti početi praviti spisak svih dobrih mjesta koja biste nekome preporučili, a prije nego se negdje odlučite stati, pogledajte recenzije na Google Mapsu, te i sami ocijenite objekt.

Vjerovatno ne moram ni govoriti da je makedonsko gorivo najisplativije, a ako negdje želite dobro meso, potražite ga u Gevgeliji, tik prije granice s Grčkom.

Preko Bugarske idite uvijek autoputem jer na magistralnim cestama i danas ima dječaka koji vrebaju s praćkom, a kasnije vas odvedu do tetka koji prodaje šoferšajbe.

Vrijeme kada više ne koristimo kartonske autokarte, kada imamo gotovo besplatan internet gdje god da krenemo i kada jednim klikom u aplikaciji našeg auto-moto saveza dobijamo pomoć na cesti je zaista blagodat za sve vozače. Čak i kada u autu imate nezadovoljnu djecu koja ne žele dugo da se voze, uvijek se može naći neka zanimacija i za njih, kao npr. igraonica u restoranima brze prehrane, ili tablet u toku vožnje. Tako vam hiljade kilometara neće biti dugi, nego pravi merak koji ćete pamtiti cijeloga života.

A ja ću, pošto sam već sastavio spisak dobrih restorana, pumpi i hotela na koje sam nailazio, početi praviti nešto novo, a to su tzv. naša mjesta širom Evrope, odnosno mjesta gdje možete govoriti jedan od naših jezika, bilo da su to automehaničarske radnje, ćevabdžinice, supermarketi ili kafići. Takva jedna mapa još ne postoji, a siguran sam da će biti prilično ispunjena – i to gdje god naši ljudi žive.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.